Lk 1, 57–66.80 KS

⁵⁷Elizabeti se, međutim, navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. ⁵⁸Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

⁵⁹Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, ⁶⁰no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« ⁶¹Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« ⁶²Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. ⁶³On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, ⁶⁴a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

⁶⁵Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. ⁶⁶I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

⁸⁰Dječak je, međutim, rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

“Copyright © 2021 National Council of Churches of Christ in the United States of America. Used by permission. All rights reserved worldwide.”