Suočavanje s tamom
Svi u životu povremeno imamo iskustvo tame. Upravo suočavajući se s tamnim i praznim mjestima možemo sagledati stvarnost da naši problemi, premda se ponekad čine velikima ili golemima, nikada ne čine cjelokupnu priču. Za mene usporavanje i ponovno usvajanje discipline molitve i razmatranja, umjesto da me odvedu u prostor straha i propasti, zapravo vode prema mjestu ozdravljenja. To je mjesto susreta sa stvarnošću, mjesto susreta s Bogom.
Na Veliku subotu svake godine spušta se tišina, a tamni i prazni grob viče onima koji se boje kraja: »Dođite i vidite!« I sada shvaćam zašto su morali poći na grob. Isus ih je poučavao – čak i u vremenu velike žalosti – da svi moramo poći do groba, do tamnih i praznih mjesta, koliko god to bilo zastrašujuće. Zašto nas tamo poziva? Zato što ćemo, kada pođemo, kada se suočimo s tamom, vidjeti da ona uopće nije tama. Dolazi predivno svjetlo. Problemi, pa čak ni smrt, nisu kraj. Uvijek postoji obećanje »trećega dana«.
Brendan McManus, SJ i Jim Deeds, Emerging from the Mess
Pročitajte više
Velik skok vjere
Priča o Navještenju toliko nam je poznata da je lako Marijinu vjeru uzeti zdravo za gotovo. Lako je zaboraviti da je Gabrijelova poruka Mariji otvorila posve novi, golem horizont. Nije joj dao nikakva ljudska jamstva; nije joj ponudio poznat ni siguran put naprijed. Potpuno ju je izveo iz zone ugode. Sve u vezi s tim jedinstvenim događajem zahtijevalo je golem skok vjere: već je samo po sebi bilo dovoljno teško prihvatiti da joj govori anđeo; još je teže bilo povjerovati da djevica može začeti, a tko je uopće mogao zamisliti da bi neka žena mogla postati sama Majka Božja! Gabrijel je oslikao prizor koji je graničio s nevjerojatnim.
Marija se nije zadržavala na razmišljanju o krajnjoj nevjerojatnosti onoga što joj je naviješteno. Da jest, vrlo bi vjerojatno odbila povjerovati. Njezina je usmjerenost bila na Boga. Dovoljno je vjerovala u Božju snagu i ljubav da prihvati poruku koju joj je Gabrijel prenio. Svim se srcem bacila u bezgranični ocean Boga kada je rekla: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1,38).
Thomas Casey SJ, Smile of Joy: Mary of Nazareth
Pročitajte više
Žedni smo uključenosti
Jedna poznata slika prikazuje Samarijanku kako gleda u zdenac i u njegovoj dubini vidi vlastiti lik i lik Isusa. U dubinama zdenca njezina života nalazi se Isusova prisutnost.
U dubinama zdenca, u trenucima ljubavi, boli, smrti, odluke i radosti, susrećemo Boga. Bog nam je blizu kada smo blizu samima sebi, čak i u stidu i grijehu. Žedni smo smisla u životu, spoznaje da smo potpuno ljubljeni, zajedništva i pripadnosti – a Bog nam sve to nudi.
To je Božji dar: živa voda jest Duh Sveti. Žedni smo uključenosti – učenici u ovoj priči nisu željeli da Isus razgovara sa ženom. Velik dio tadašnje religioznosti razdvajao je ljude. U dubinama zdenca svi smo jednaki.
U zdencu nalazimo Božje milosrđe. Kada se spuštamo u dubine molitve i vlastite nutrine otvaramo se milosrđu. Ponekad postavljamo uvjete Božjem milosrđu – imenujemo svoje grijehe ili ih ponavljamo. No na dnu zdenca nalazi se voda milosrđa.
Donal Neary SJ, Gospel Reflections for Sundays of Year A
Pročitajte više
Ljubi kao što On ljubi
Većina ljudi traži sreću, ali ako sreća postane jedini cilj naše potrage često nam izmiče. Isus, međutim, sugerira da sreća dolazi onima koji traže nešto drugo. Ona dolazi onima koji nastoje služiti drugima ili, kako Isus kaže, u darivanju primamo. Isusov čin pranja nogu učenicima pokazuje da naše služenje drugima ne smije ovisiti o tome kako se oni odnose prema nama. Na Posljednjoj večeri Isus je oprao noge svim svojim učenicima uključujući i Judu. Oprao je noge onome koji se protiv njega pobunio. Kao što Isus izjavljuje u Lukinu evanđelju: »Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?« Isus tako daje izraz mnogo dubljoj, samodarivajućoj ljubavi. Poziva nas da živimo na isti način i daje nam Duha Svetoga kako bismo mogli ljubiti kao što on ljubi. Martin Hogan, ‘The Word of God is Living and Active’
Pročitajte više
Ljubi svoga neprijatelja
»Ljubi svoga neprijatelja« nekim je ljudima lako. Ima onih koji, čini se, ne mogu živjeti bez neprijatelja. Oni se hrane negativnošću. U stanju su druge prikazati kao strašne ljude lišene temeljne dobrote. Takva je slika često plod mašte, ali im je potrebna kako bi održali vlastiti iskrivljeni osjećaj samovrijednosti i unutarnji pogon. Prisutnost neprijatelja im odgovara jer bi, bez njega, morali zagledati vlastito srce i dušu, a to im je preteško. Neprijatelj im pruža opravdanje za svjetonazor koji odvraća pozornost od osobne dobrobiti.
Isus je trpio zbog takvih ljudi. Učinjeno ga je neprijateljem naroda kako bi to odgovaralo onima na vlasti. Neka budemo zaštićeni od takvih ljudi i štete koju nanose. Srce je previše nježno mjesto da bi se rasipalo na takvu negativnost.
»A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke..« (Lk 23,34)
Alan Hilliard, Dipping into Lent
Pročitajte više
Obraćenje je zajedništvo s Bogom
Papa Franjo jasno je isticao da korizmeno, ali i cjeloživotno obraćenje »traži sve od nas«. Obraćenje zahtijeva promjenu uma, srca, pa čak i tijela, možda čak do mjere gubitka vlastitoga života. Ipak, papa Franjo jednako je jasno naglašavao da obraćenje ne oduzima sreću, niti nas lišava ljudskoga ispunjenja. Sreća je neraskidivo povezana sa svetošću. Istinska ljudska sreća treba ozdravljenje i nadu koje nudi svetost. Svetost nam pomaže postati u potpunosti ljudi. Darivanje svega nije jedna mogućnost među drugima, nego otvaranje našega uma, srca i tijela istini, ljubavi i cjelovitosti. Cilj obraćenja jest zajedništvo s Bogom i s drugima. Pokajanje znači okretanje prema svetosti, povratak kako bismo primili »sreću za koju smo stvoreni«. Svetost je znak prepoznavanja autentične sreće.
Kevin O’Gorman, Journeying in Joy and Gladness: Lent and Holy Week with Gaudete et Exsultate.
Pročitajte više
Beskrajno ljubljeni
Dobri Pastir poziva nas da se nakratko odmorimo među zelenim livadama i uz žuboreće vode. Želi da se opustimo u njegovoj prisutnosti – da budemo nahranjeni, ojačani i obnovljeni. Na tom mjestu možemo se okrenuti od stisnute šake nijekanja, frustracije i nemira prema otvorenoj ruci prihvaćanja, opuštenosti i nutarnjega mira.
Nakon odmora možda ćemo biti pozvani hoditi bliže s njime, biti slobodniji, sigurniji u sebe i sposobniji snalaziti se na često maglovitim stazama vlastitih života. Iz suvremene i kontemplativne mudrosti možemo mnogo naučiti o tome kako živjeti život u njegovoj punini, a na kraju svega možemo se radovati spoznaji da smo beskrajno ljubljeni.
Previše nas nauči »voljeti« tjeskobu i nemir: govorimo da je to način rada i svijeta. Samo pet minuta tišine čini se besmislenim. No s »unutarnjim učiteljem« dolazimo u doticaj kada u svome danu pronađemo vrijeme za mir i sabranost, što nas povezuje s dubokim mirom i ravnotežom. Taj je izvor uvijek dostupan i možemo mu pristupiti dok živimo u sadašnjem trenutku: u razgovoru s ljudima, u obavljanju zadataka, u hodu s laganim povjetarcem na licu pa čak i u trčanju.
Gavin T. Murphy, Bursting Out in Praise: Spirituality & Mental Health
Nada je Božji dar
Naša nada izvire iz činjenice da je Isus živ, da je s nama i da je na našoj strani. Anđeo je rekao: »Ne tražite živoga među mrtvima.« Nada ne dolazi iz nas samih; ona je Božji dar, za koji se moli i koji se prima sa zahvalnošću. Nada znači moći »tiho pjevušiti u tami« i znati da nismo izgubljeni. Ona znači kopati vrt sigurni da će biljke iduće godine rasti. Znači gledati svoju djecu i radovati se budućnosti koja se pred njima prostire poput dara Božjega.
Nada je biti siguran da ljubav u braku može rasti te da život može ići dalje i razvijati se u našim srcima čak i onda kada ljubav oslabi. To je nada koju dijele ljudi koji neumorno skrbe za svoje bližnje kao i oni koji ne odustaju od sina ili kćeri u zatvoru. Možemo navesti još mnogo drugih nada u životu.
Naša je nada sigurna zbog Isusa. U čvrstoj smo nadi jer je on uskrsnuo od mrtvih i jer je s nama u sve dane. U čvrstoj smo nadi i zbog dara vjere u nama te možemo radosno reći: »Blago nama koji ne vidjesmo, a vjerujemo.« Osmijeh uskrsloga i uzlazećega Gospodina Isusa može izmamiti osmijeh i na naše lice.
Donal Neary, SJ, The Sacred Heart Messenger, svibanj 2024.
Neka bude milost
»Aurora Borealis, sjeverna svjetlost«, rekla je Anne. »Kako je to divno.« Razmišljao sam kako bi se njezina veličanstvenost mogla prenijeti riječima. To joj nije bilo potrebno. »Ostavi mi čaroliju«, prekinula me. Podsjetila me na reakciju moje majke na moj pokušaj da objasnim zašto biljka molitvenica, s padom noći, podiže svoje listove u hvalu. »Ona moli«, rekla je. »To je dovoljno.«
Obje su poruke bile dobre, jer su me vratile izvoru našega najboljeg odgovora, a to su čuđenje i hvala. A ono što je čudesno nikada se ne smije podložiti bilo kakvoj formuli riječi. Stojimo, primjerice, pred zalaskom sunca i kažemo: »Ah« jer je to uistinu trenutak strahopoštovanja. A ako već moramo posegnuti za riječju, neka to bude »milost«!
Uostalom, sveti je Pavao tu riječ smatrao svojim najboljim saveznikom kada je pisao o Radosnoj vijesti koja je za njega bila sva od milosti i puna milosti, darovana milostivo i koja je u onima koji su je slušali dirala žice zahvalnosti. Isto vrijedi i za Gerarda Manleyja Hopkinsa, koji je primijetio da se otajstvo Utjelovljenja – Boga koji je uvijek onkraj nas, a koji u Isusu ulazi u naš krvotok – nikada ne može svesti na »teološku jednadžbu« jer njegovo čuđenje »ostavlja um da se njiše, napet, ali na titraju«. Drhteći.
Tako je i s govorom o »klimatskim promjenama« ili »globalnom zatopljenju«: nemamo stvaran osjećaj o tome što te riječi znače ako sami nismo morali svakoga dana hodati sve dalje po vodu, izgubiti svoj dom ili, poput uzgajivača sobova, gledati kako njegovi sobovi propadaju kroz sve tanji led.
Hugh O’Donnell, SDB, The Sacred Heart Messenger, lipanj 2024.
Ostati povezani
Evo nešto o čemu možemo razmišljati i moliti se svaki dan ovaj tjedan:
Molitva nije urođena. To je nešto što se može naučiti. Srećom, ne morate je sami izmišljati. Kršćani se mole već dvije tisuće godina. Prikupljeno je mnogo znanja. Ako tražite načine koji će vam pomoći u molitvi, dobro se time nadahnjivati.
Postoji onoliko različitih načina molitve koliko ima ljudi. Neki ljudi radije se mole nad tekstovima, bilo iz Biblije ili ne. Drugi vole molitvu bez riječi. Možete se moliti u samoći ili s drugim ljudima, na nekom tihom, osamljenom mjestu ili usred gradske vreve. Neki vole duge molitve. Drugima je pak što kraće, to bolje. Dobar način molitve je onaj koji vam u tom trenutku pomaže da živite povezanije s Bogom. To se s vremenom može promijeniti. Ono što vam danas pomaže da dođete do Boga možda neće tako dobro funkcionirati sutra. Ništa čudno. To vrijedi za veći dio ljudskog života.
Nicolaas Sintobin SI, iz knjige Did Jesus Really Exist? and 51 Other Questions
Pročitajte više