Tražitelji
Mudraci s Istoka po svoj su prilici bili astronomi i filozofi iz područja Perzije, ali što je najvažnije, bili su tražitelji. Promatrali su nebo tražeći astronomske znakove koji će pretkazati rođenje moćnog vođe. Budno su očekivali znakove vremena. Ne znamo točno koje su bili religije i to doista nije ni važno jer je priča o mudracima ili o trima kraljima zapravo priča o ljudima svih kultura, svih zemalja i svih vjeroispovijesti koji kreću na put u potrazi za Bogom.
Dolazak mudraca u Betlehem trenutak je velike radosti i milosti jer »Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se«. Bog obitava na jednostavnim mjestima. Ohrabrimo se za preuzimanje rizika i krenimo van iz svoje udobnosti potražiti Isusa, baš kao što su to učinili i mudraci. Nisu imali pojma što ih čeka, ali evanđenje nam govori o njihovu oduševljenju i radosti kad su dospjeli na to mjesto.
Tríona Doherty i Jane Mellett, iz knjige ‘The Deep End: A Journey with the Gospels in the Year of Luke’
Učinimo svoja srca jaslicama za Isusa
Dok slavimo Božić pozvani smo otvoriti svoja srca, učiniti ih jaslicama – mjestom na kojem ćemo primiti i susresti Isusa. Što to znači? Dok danas slušamo božićnu priču kakav učinak ona ima na nas?
Možda smo poput pastira preplavljeni radošću. Možda se poistovjećujemo s Marijom koja još uvijek nastoji razumjeti što sve to znači. Ima mjesta i za jedno i za drugo. Marijino razumijevanje Isusa ima dubinu i intimnost, dok su pastiri možda tek dotaknuli površinu. Naša vjera i naš odnos s Bogom prolaze kroz različita razdoblja. Usponi i padovi života mogu nas iznenaditi pa se može dogoditi da stvari počnemo promatrati na drukčiji način. Kada prođe užurbanost došašća Božić nas zaustavlja, daje nam vremena da se odmorimo u čuđenju i zahvalimo za Božju vjernost u našim životima. Ovo je vrijeme da sjednemo uz Mariju dok ona pohranjuje sve te događaje u svome srcu i o njima razmišlja.
Tríona Doherty i Jane Mellett, iz knjige The Deep End: A Journey with the Gospels in the Year of Matthew
Pročitajte više
Otajstvo
Evo nešto o čemu možemo razmišljati i moliti se svaki dan ovaj tjedan:
U religijskim pojmovima Josipa bismo nazvali vjernim čovjekom, onim koji se pridržava religiozne misli i prakse. Anđelov posjet iskušava njegovu vjernost Bogu i Mariji. On ih neće iznevjeriti. Pozvan je biti čuvar Isusa i Marije te pronaći novu otvorenost prema Božjem otajstvu. Iskušenje religije je previše strogo definirati stvari. Dobra religija otvorena je otajstvu života koliko god nas život izazivao i pozivao. Prava je religija otvorena otajstvu. Potrebna nam je Crkva obasjana Božjim svjetlom kakav je bio i Josip. Njegov je teret podignut kada se otvorio Bogu prihvaćajući Mariju u svoj dom kao svoju ženu bez obzira na to što bi drugi mogli misliti. To je navještenje Josipu – Božja riječ koju mu je anđeo uputio u snu. To je otvorilo posve novo značenje u njegovu životu. Prihvaćamo tu riječ kao središnji dio naših života, a sljedeći put kada se susretnemo s tom riječju ona će postati tijelom.
Donal Neary SJ, Gospel Reflections for Sundays of Year A
Pročitajte više
Obraćenje srca
Nije slučajnost što se s Ivanom Krstiteljem i njegovom porukom koja nam nije laka susrećemo u došašću. Njegov poziv na pokajanje i obraćenje možda nas neće oduševiti jer smo ovih tjedana više raspoloženi za slavlje, ali „obraćenje” doslovno znači zaokret ili povratak (metanoia). To ne znači da moramo biti preplavljeni krivnjom, nego nas poziva na preobražaj, da se okrenemo od onoga što nam ne daje život i prihvatimo ono što nam pomaže živjeti punim, uravnoteženijim životom. Na taj način stvaramo prostor za primanje Kristove milosti i ljubavi za Božić i ponovno postajemo svjesni njegove prisutnosti pune ljubavi u našim srcima i u svijetu oko nas. To nas oslobađa i omogućuje nam da se posvetimo ljubavi i rođenju Boga u našim srcima. Važno je na koji se način pripremamo ovih tjedana i može uroditi mnogim blagoslovima. Danas Ivan poziva okupljene ljude i nas same na obraćenje srca..
Tríona Doherty i Jane Mellett, iz knjige The Deep End: A Journey with the Gospels in the Year of Matthew
Pročitajte više
Bogonosac
S vremenom su se naše slike o Mariji donekle izoštrile, dijelom zahvaljujući kulturološkim percepcijama uloge žena, ali i dugim izjednačavanjem odnosa između ‘svetosti’ i ‘čistoće’ žena u crkvenoj tradiciji. Vraćamo se Marijinim korijenima, njezinoj pojavi hrabre, odlučne mlade žene koja je bez daha, sva uzbuđena pohitila u Elizabetinu kuću, trudna Božjim obećanjem, trudna radošću, noseći Božju Riječ i prenoseći je dalje. Mnogi od nas gaje posebnu pobožnost prema Mariji. Došašće je idealno vrijeme za razmišljanje o tome što nas Marija može naučiti kako biti učenik i ‘Bogonosac’ (Theotokos). Bog od svakog od nas traži da budemo nositelji njegove ljubavi i njegove Riječi. Pokušajmo stvoriti prostor za Boga u svim svojim ljudskim iskustvima, u radosti kao i slomljenosti. Slijedimo stope prve evanđelistice Marije. Poslušajmo i u našoj Crkvi i društvu iskustva žena koje svom snagom i oduševljeno nastavljaju zadatak donošenja Krista u svijet i njegova pronošenja po svijetu.
Tríona Doherty i Jane Mellett, iz knjige ‘The Deep End: A Journey with the Gospels in the Year of Luke’
Uredna duša
U ovom adventskom vremenu pozvani smo na spoznaju da uredna duša, poput uredne kuće, zahtijeva trud. To se ne događa samo od sebe. Ako zaista želimo da Gospodin dođe i nastani se među nama, moramo mu pripremiti put. Riječ je o dovođenju kuće – naše duše u red. Negdje i nekako do nas ponovno trebaju doprijeti satnikove riječi i morali bismo ih doživjeti kao svoje riječi: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj.” Za to nam je potreban plan djelovanja, neka vrsta karte, koja će nas voditi na tom putu.
Dio te karte sadržan je u sakramentu pomirenja. Koordinate su već tu za nas, a početni korak mogao bi se nalaziti u „Skrušeno ispovijedam svoje grijehe”.
Vincent Sherlock, iz pobudnice za došašće Let Advent be Advent
Pročitajte više
Veće dobro
U kulturi individualizma možda više nego ikad prije moramo učiti iz pouke koju nam daje Krist Kralj. Mi smo čuvari svoje braće i svojih sestara. Prema irskoj izreci „živimo u sjeni koju jedni pružamo drugima”. Iako je sasvim u redu biti neovisan, međuovisnost je još bolja – dobro srce i otvorena ruka. Teška situacija izbjeglica iz ratnih područja dobro je dokumentirana, ali bilo je i još ima uznemirujućih glasova protivljenja. Ovako nam govori irska runa o gostoprimstvu:
Jučer ugledasmo stranca.
Iznesosmo hranu,
natočismo piće,
bilo je i glazbe da je čuje.
I po svetom imenu trojsvenog Boga
primismo blagoslov, i mi i naša kuća,
naše blago i svi koji su nam dragi.
Kao što će ševa zapjevat’ svoj poj:
Često, tako često eto Krista
kao stranca u dom moj.
Naravno, nije tako samo među Ircima jer mnoge kulture instinktivno znaju da se mora poštovati srce stranca; moramo prepoznati koliko nam je ta osoba slična, moramo imati na umu ljudskost svake osobe. Izražavanje dobrodošlice strancu donosi nam blagoslov, a pomaže i primatelju našega gostoprimstva.
U Božjoj obitelji nema stranaca, nego samo rod ili pleme, mogli bismo reći. Takvo srodstvo ostvarenje je Božjeg sna. To je kao da zamislimo krug suosjećajnosti, a zatim i da nitko ne stoji izvan tog kruga. Jer sve što činimo s ljubavlju ima vječnu vrijednost.
Danas nam Krist Kralj govori: „Što god učinite drugima, učinili ste meni.”
Tom Cox, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, studeni 2023.
Pročitajte više
Bog u svojem naručju drži svakog od nas
Krist je u nama uskrsnuo. Ponekad smo previše zauzeti svojim poslovima da bismo spoznali tu istinu. Ali kad se to dogodi, kad shvatimo da je Bog zaista u svemu i da prihvaća svakog od nas, tada mijenjamo svoj stav i raspoloženje. Želimo se staviti na raspolaganje tom Bogu ljubavi, punom samilosti prema nama. Želimo provoditi Božju volju.
I tada naše ruke prestaju raditi nešto samo da bi radile, a mi se stavljamo na raspolaganje Božjem snu. Dopuštamo Božjem duhu da djeluje po našim rukama – i samim našim tijelima – u poniznosti i strpljivosti, dok prepoznajemo svoje jedinstveno mjesto u Božjem snu. Naše ruke uče kako činiti što Gospodin od nas želi dok dublje ulazimo u tajnu samoga Boga.
Eric Clayton, iz glasnika The Sacred Heart Mesenger, rujan 2023.
Putovanje našeg života
Svi ćemo mi jednog dana stići na kraj svojeg puta ovdje na Zemlji. Kršćani vjeruju da se život mijenja, ali ne prestaje. Svi putujemo i mnogi će od nas doživjeti gubitak. Naša nada je u Kristu, ali to ne znači da nećemo tugovati zbog gubitka voljene osobe i ostati slomljena srca.
Osobu koja umre nitko ne može zamijeniti jer smo svi jedinstveni. Otkrit ćemo nove ljubavi, ali nikad nećemo i trebamo zaboraviti. Možda je Božji plan stvaranje jedinstva među narodima – »da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi«. Kad izgubimo dragu osobu, možemo tješiti jedni druge kao što nas je Isus poučio, ali pod tim nije mislio da bi netko tu osobu mogao zamijeniti.
Osoba koju volite ostavit će za sobom mnogo predragih uspomena. Možda je imala neki svoj posebni ritual i možemo je se sjećati ponavljajući taj ritual. Također možemo učiniti nešto, kao što je sadnja drveta ili posveta knjige, u spomen na tu osobu. Ovaj tekst posvećen je mojoj voljenoj majci koja je nedavno preminula. Sretna sam što imam podršku prijatelja i obitelji, ali silno mi nedostaje. Nitko neće zamijeniti vašu voljenu osobu. Ali ljubav nikamo ne može otići i ljubav ne može umrijeti.
Mary Hunt, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, studeni 2023.
Pročitajte više
Molitva za proslavu života naših pokojnika
Studeni je mjesec molitve za naše pokojnike i sjećanje na njihove živote. Nosimo uspomene na one koji su otišli prije nas. Skupili smo cijelu riznicu lijepih sjećanja na voljene članove obitelji i možda neka bolna sjećanja na razdore i ponovna pomirenja. Sjećamo se školskih dana, ljudi iz susjedstva i bezbroj sitnih dobročinstava.
U trenutku smrti možemo se osvrnuti i vidjeti da je mnogo toga neočekivanog u životu bilo vrijedno truda i usrećilo nas je, čak i ako se u tom trenutku činilo teškim. Naša vjera pomaže nam s tim bolnim sjećanjima na druge, bez obzira na to nedostaju li nam ili nam je žao zbog nečega u našem odnosu s njima. Oni su sada kod Boga u punini ljubavi s njim, možda s pokajanjem za svoje pogreške, grijehe i neuspjehe. S Bogom ćemo ostvariti ono najbolje u vječnosti.
Na pogrebima se često uzima čitanje iz Propovjednika „sve ima svoje doba”. O trenutku svoje smrti ne odlučujemo sami. Datum smrti nije ni dio Božjeg plana, nego tijelo ima vlastiti „sat” i traje samo određeno vrijeme. U tom trenutku Bog nam je blizu, vrlo blizu i čeka da nas primi u svoj dom.
U pogrebnoj liturgija sa zahvalnošću se prisjećamo nečijeg života, ali tu je i pitanje – gdje je on/ona sada? Možemo reći samo da ćemo gledati Boga licem u lice i, na neki tajanstveni način, biti sjedinjeni sa svima koje smo poznavali i voljeli na ovoj zemlji.
Na svakom sprovodu svatko od nas može ponijeti sa sobom nešto stečeno poznanstvom s preminulom osobom – pomoć koju smo primili, molitve te osobe za nas, njezinu ljubav. Čak i u tuzi možemo otići s pogreba tražeći odgovor na pitanje: Na koji je način ta osoba obogatila moj život?”
Donal Neary SJ, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, studeni 2023.
Pročitajte više