Molitva za proslavu života naših pokojnika

Studeni je mjesec molitve za naše pokojnike i sjećanje na njihove živote. Nosimo uspomene na one koji su otišli prije nas. Skupili smo cijelu riznicu lijepih sjećanja na voljene članove obitelji i možda neka bolna sjećanja na razdore i ponovna pomirenja. Sjećamo se školskih dana, ljudi iz susjedstva i bezbroj sitnih dobročinstava.

U trenutku smrti možemo se osvrnuti i vidjeti da je mnogo toga neočekivanog u životu bilo vrijedno truda i usrećilo nas je, čak i ako se u tom trenutku činilo teškim. Naša vjera pomaže nam s tim bolnim sjećanjima na druge, bez obzira na to nedostaju li nam ili nam je žao zbog nečega u našem odnosu s njima. Oni su sada kod Boga u punini ljubavi s njim, možda s pokajanjem za svoje pogreške, grijehe i neuspjehe. S Bogom ćemo ostvariti ono najbolje u vječnosti.

Na pogrebima se često uzima čitanje iz Propovjednika „sve ima svoje doba”. O trenutku svoje smrti ne odlučujemo sami. Datum smrti nije ni dio Božjeg plana, nego tijelo ima vlastiti „sat” i traje samo određeno vrijeme. U tom trenutku Bog nam je blizu, vrlo blizu i čeka da nas primi u svoj dom.

U pogrebnoj liturgija sa zahvalnošću se prisjećamo nečijeg života, ali tu je i pitanje – gdje je on/ona sada? Možemo reći samo da ćemo gledati Boga licem u lice i, na neki tajanstveni način, biti sjedinjeni sa svima koje smo poznavali i voljeli na ovoj zemlji.

Na svakom sprovodu svatko od nas može ponijeti sa sobom nešto stečeno poznanstvom s preminulom osobom – pomoć koju smo primili, molitve te osobe za nas, njezinu ljubav. Čak i u tuzi možemo otići s pogreba tražeći odgovor na pitanje: Na koji je način ta osoba obogatila moj život?”

Donal Neary SJ, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, studeni 2023.