Neka bude milost

»Aurora Borealis, sjeverna svjetlost«, rekla je Anne. »Kako je to divno.« Razmišljao sam kako bi se njezina veličanstvenost mogla prenijeti riječima. To joj nije bilo potrebno. »Ostavi mi čaroliju«, prekinula me. Podsjetila me na reakciju moje majke na moj pokušaj da objasnim zašto biljka molitvenica, s padom noći, podiže svoje listove u hvalu. »Ona moli«, rekla je. »To je dovoljno.«
Obje su poruke bile dobre, jer su me vratile izvoru našega najboljeg odgovora, a to su čuđenje i hvala. A ono što je čudesno nikada se ne smije podložiti bilo kakvoj formuli riječi. Stojimo, primjerice, pred zalaskom sunca i kažemo: »Ah« jer je to uistinu trenutak strahopoštovanja. A ako već moramo posegnuti za riječju, neka to bude »milost«!
Uostalom, sveti je Pavao tu riječ smatrao svojim najboljim saveznikom kada je pisao o Radosnoj vijesti koja je za njega bila sva od milosti i puna milosti, darovana milostivo i koja je u onima koji su je slušali dirala žice zahvalnosti. Isto vrijedi i za Gerarda Manleyja Hopkinsa, koji je primijetio da se otajstvo Utjelovljenja – Boga koji je uvijek onkraj nas, a koji u Isusu ulazi u naš krvotok – nikada ne može svesti na »teološku jednadžbu« jer njegovo čuđenje »ostavlja um da se njiše, napet, ali na titraju«. Drhteći.

Tako je i s govorom o »klimatskim promjenama« ili »globalnom zatopljenju«: nemamo stvaran osjećaj o tome što te riječi znače ako sami nismo morali svakoga dana hodati sve dalje po vodu, izgubiti svoj dom ili, poput uzgajivača sobova, gledati kako njegovi sobovi propadaju kroz sve tanji led.
Hugh O’Donnell, SDB, The Sacred Heart Messenger, lipanj 2024.