Pružanje utočišta

Rasprava o izbjeglicama koje su žrtve ilegalne trgovine ljudima, o tome zaslužuju li oni i imaju li pravo na bilo kakva sredstva, prevladava u raznim razgovorima i može dovesti do sumnjivih i prekritičnih komentara u kojima se podjele među ljudima iskorištavaju za poticanje straha i mržnje. To je plodno tlo na kojem populizam i ekstremizam najbolje uspijevaju.

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu postavlja nam pitanja o tome tko smo, gdje se nalazimo u toj prispodobi i ispunjava nas neugodnim osjećajem da bismo mogli biti bilo koji ili svi likovi iz nje. Ljudi smo koji pronalaze lake, ponekad i religiozne izgovore zašto ne činiti ono što se od nas traži. Mi smo oni koji leže bespomoćni uz cestu zbog nasilja i besmislenosti ovog svijeta. Ljudi smo koji, poput preziranog Samarijanca, mogu strancu ponuditi uslugu suosjećanja, prijateljstva i gostoprimstva.

Pozvani smo jedni drugima i strancima iskazivati začuđujuću dobrodošlicu! To podrazumijeva da ćemo primiti neočekivano gostoprimstvo od istih takvih stranaca, koji su naši susjedi.

Pružanje utočišta bila je služba koja je obilježila Crkvu i trebalo bi je oživjeti. Nitko se ne bi trebao osjećati isključenim iz naše Crkve. Pružanjem utočišta vjerno ćemo svjedočiti poruku i poslanje Crkve. Pružanje utočišta sinodalni je način da budemo vjerni, ispunjeni ufanjem i ljubavlju. To znači otvoriti se u svojoj ranjivosti drugim ljudima koje ne razumijemo i vjerojatno ne volimo, a možemo ih doživljavati čak i kao sablazan ili prijetnju.

John Cullen, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, srpanj 2023.