Užareni ugljen

Propovjednici vole ispričati priču koja ide ovako nekako: neki župljanin, koji je prethodno redovito dolazio na svetu Misu, odjednom je prestao dolaziti. Za nekoliko tjedana župnik ga odluči posjetiti. Večer je bila hladna, a župnik je čovjeka zatekao sama doma kako sjedi pred rasplamsalom vatrom.

Nagađajući zbog čega ga je župnik posjetio, čovjek ga lijepo dočeka, odvede da sjedne u fotelju kraj ognjišta i zatim je čekao. Ovaj se udobno smjestio, no nije ništa govorio. U dubokoj tišini koja je uslijedila svećenik je samo sjedio i gledao u vatru.
Poslije nekoliko minuta uzme kliještima komad užarenog ugljena iz vatre i položi ga na jednu stranu ognjišta podalje od vatre. Zatim opet sjedne ne govoreći ništa. Obojica su promatrala ugljen kojem je plamen postupno jenjavao. U jednom se trenutku zasjajio i potom njegov plamen ugasnu. Ubrzo više nije gorio i ohladio se. Zatim župnik opet usta, uze onaj hladni komad ugljena i stavi ga usred vatre. I on odmah zasja zbog svjetla i topline ugljena koji ga je okruživao u ognjištu.
Pouka je bila jasna. Izdvojen komad ugljena ne može gorjeti, potrebno je mnogo takvih komada za vatru koja neće ugasnuti. Tako nijedan kršćanin ne može dugo sam gorjeti za Gospodina bez stalne potpore Crkve.

Paul O’Reilly SI, iz knjige Hope in All Things