Iv 6, 16–21 (KS)
16Kad nasta večer, siđoše njegovi učenici k moru, 17uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima. 18More se uzburkalo od silnog vjetra što je zapuhao. 19Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa gdje ide po moru i približava se lađici. Prestraše se, 20a on će njima: »Ja sam! Ne bojte se!« 21Htjedoše ga uzeti u lađicu, kadli se lađica odmah nađe na obali kamo su se zaputili.
“Copyright © 2021 National Council of Churches of Christ in the United States of America. Used by permission. All rights reserved worldwide.”
Razmišljanje on Iv 6, 16–21 (KS)
Poticaj za razmišljanje - 2026-04-18 Svakodnevna molitva
Redak koji je danas posebno upečatljiv jest: »Prestrašiše se«. Bila je to sasvim prirodna reakcija. Učenici su se osjećali napušteno, usamljeno i ranjivo. No, jesu li uistinu bili sami? Je li Isus doista bio bez ikakva saznanja da su u opasnosti? Ovaj odlomak ukazuje na to da je on bio svjestan njihova stresa i pogibli te je došao s riječima utjehe: »Ne bojte se!«
Mogu li se prisjetiti trenutaka kada sam se i ja osjećao napušteno?