Iv 6, 52–59 (KS)
52Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« 53Reče im stoga Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ako ne jedete tijela Sina Čovječjega
i ne pijete krvi njegove,
nemate života u sebi! 54Tko blaguje tijelo moje
i pije krv moju,
ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
55Tijelo je moje jelo istinsko,
krv je moja piće istinsko.
56Tko jede moje tijelo
i pije moju krv,
u meni ostaje
i ja u njemu.
57Kao što je mene poslao živi Otac
i ja živim po Ocu,
tako i onaj koji mene blaguje
živjet će po meni.
58Ovo je kruh koji je s neba sišao,
ne kao onaj koji jedoše očevi
i pomriješe.
Tko jede ovaj kruh,
živjet će uvijeke.«
59To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaum
.
“Copyright © 2021 National Council of Churches of Christ in the United States of America. Used by permission. All rights reserved worldwide.”
Razmišljanje on Iv 6, 52–59 (KS)
Poticaj za razmišljanje - 2026-04-24 Svakodnevna molitva
Opis Pavlova obraćenja na putu za Damask dojmljivo je štivo jer nasilni progonitelj rane Crkve, nakon što je oboren s konja, postaje jedan od njezinih najvećih branitelja. Jedan izvještaj govori nam da je Pavao odmah nakon svog razgovora oslijepio te su ga, poput djeteta, morali za ruku voditi u Damask. Taj mu je događaj pružio uvid u to koliko je ovisan – kako o Isusu, tako i o drugima – baš kao što smo i mi.