Lk 1, 57–66.80 KS
57Elizabeti se, međutim, navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. 58Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
59Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, 60no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« 61Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« 62Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. 63On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, 64a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
65Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. 66I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.
80Dječak je, međutim, rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.
“Copyright © 2021 National Council of Churches of Christ in the United States of America. Used by permission. All rights reserved worldwide.”
Razmišljanje on Lk 1, 57–66.80 KS
Poticaj za razmišljanje - 2026-06-24 Svakodnevna molitva
Ostani danas uz Zahariju i pogledaj koliku je visoku cijenu platio kada je odbio poslušati anđela koji mu je rekao da svom sinu da ime Ivan. Zanijemio je sve dok nije naznačio da se to odabrano ime doista upotrijebi. Danas molimo da otkrijemo sposobnost slušanja samih sebe te da nam se jezici odriješe kako bismo mogli naviještati ono što je Bog učinio za nas.