Mk 2, 1–12 (KS)
1I pošto nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. 2I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ. 3I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. 4Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. 5Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.« 6Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: 7»Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« 8Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi, pa će im: »Što to mudrujete u sebi? 9Ta što je lakše? Reći uzetomu: ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi’? 10BAli da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« I reče uzetomu: 11»Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« 12I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!
“Copyright © 2021 National Council of Churches of Christ in the United States of America. Used by permission. All rights reserved worldwide.”
Razmišljanje on Mk 2, 1–12 (KS)
Poticaj za razmišljanje - 2026-01-16 Svakodnevna molitva
U današnjem evanđelju nalazimo nešto vrlo inspirativno, što našu pozornost usmjerava na zabrinute prijatelje – možda i naše vlastite – i velikodušnost koju ponekad pokazuju. U ovom slučaju pomagači su vidjeli kako se njihov prijatelj muči sa svim i svačim i primijetili su da već pomalo gubi nadu. Oni djeluju, a Isus odgovara, pretvarajući očaj u nadu i unoseći tračak svjetla u inače mračnu egzistenciju tog čovjeka.