Bogonosac
S vremenom su se naše slike o Mariji donekle izoštrile, dijelom zahvaljujući kulturološkim percepcijama uloge žena, ali i dugim izjednačavanjem odnosa između ‘svetosti’ i ‘čistoće’ žena u crkvenoj tradiciji. Vraćamo se Marijinim korijenima, njezinoj pojavi hrabre, odlučne mlade žene koja je bez daha, sva uzbuđena pohitila u Elizabetinu kuću, trudna Božjim obećanjem, trudna radošću, noseći Božju Riječ i prenoseći je dalje. Mnogi od nas gaje posebnu pobožnost prema Mariji. Došašće je idealno vrijeme za razmišljanje o tome što nas Marija može naučiti kako biti učenik i ‘Bogonosac’ (Theotokos). Bog od svakog od nas traži da budemo nositelji njegove ljubavi i njegove Riječi. Pokušajmo stvoriti prostor za Boga u svim svojim ljudskim iskustvima, u radosti kao i slomljenosti. Slijedimo stope prve evanđelistice Marije. Poslušajmo i u našoj Crkvi i društvu iskustva žena koje svom snagom i oduševljeno nastavljaju zadatak donošenja Krista u svijet i njegova pronošenja po svijetu.
Tríona Doherty i Jane Mellett, iz knjige ‘The Deep End: A Journey with the Gospels in the Year of Luke’
Uredna duša
U ovom adventskom vremenu pozvani smo na spoznaju da uredna duša, poput uredne kuće, zahtijeva trud. To se ne događa samo od sebe. Ako zaista želimo da Gospodin dođe i nastani se među nama, moramo mu pripremiti put. Riječ je o dovođenju kuće – naše duše u red. Negdje i nekako do nas ponovno trebaju doprijeti satnikove riječi i morali bismo ih doživjeti kao svoje riječi: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj.” Za to nam je potreban plan djelovanja, neka vrsta karte, koja će nas voditi na tom putu.
Dio te karte sadržan je u sakramentu pomirenja. Koordinate su već tu za nas, a početni korak mogao bi se nalaziti u „Skrušeno ispovijedam svoje grijehe”.
Vincent Sherlock, iz pobudnice za došašće Let Advent be Advent
Pročitajte više
Veće dobro
U kulturi individualizma možda više nego ikad prije moramo učiti iz pouke koju nam daje Krist Kralj. Mi smo čuvari svoje braće i svojih sestara. Prema irskoj izreci „živimo u sjeni koju jedni pružamo drugima”. Iako je sasvim u redu biti neovisan, međuovisnost je još bolja – dobro srce i otvorena ruka. Teška situacija izbjeglica iz ratnih područja dobro je dokumentirana, ali bilo je i još ima uznemirujućih glasova protivljenja. Ovako nam govori irska runa o gostoprimstvu:
Jučer ugledasmo stranca.
Iznesosmo hranu,
natočismo piće,
bilo je i glazbe da je čuje.
I po svetom imenu trojsvenog Boga
primismo blagoslov, i mi i naša kuća,
naše blago i svi koji su nam dragi.
Kao što će ševa zapjevat’ svoj poj:
Često, tako često eto Krista
kao stranca u dom moj.
Naravno, nije tako samo među Ircima jer mnoge kulture instinktivno znaju da se mora poštovati srce stranca; moramo prepoznati koliko nam je ta osoba slična, moramo imati na umu ljudskost svake osobe. Izražavanje dobrodošlice strancu donosi nam blagoslov, a pomaže i primatelju našega gostoprimstva.
U Božjoj obitelji nema stranaca, nego samo rod ili pleme, mogli bismo reći. Takvo srodstvo ostvarenje je Božjeg sna. To je kao da zamislimo krug suosjećajnosti, a zatim i da nitko ne stoji izvan tog kruga. Jer sve što činimo s ljubavlju ima vječnu vrijednost.
Danas nam Krist Kralj govori: „Što god učinite drugima, učinili ste meni.”
Tom Cox, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, studeni 2023.
Pročitajte više
Bog u svojem naručju drži svakog od nas
Krist je u nama uskrsnuo. Ponekad smo previše zauzeti svojim poslovima da bismo spoznali tu istinu. Ali kad se to dogodi, kad shvatimo da je Bog zaista u svemu i da prihvaća svakog od nas, tada mijenjamo svoj stav i raspoloženje. Želimo se staviti na raspolaganje tom Bogu ljubavi, punom samilosti prema nama. Želimo provoditi Božju volju.
I tada naše ruke prestaju raditi nešto samo da bi radile, a mi se stavljamo na raspolaganje Božjem snu. Dopuštamo Božjem duhu da djeluje po našim rukama – i samim našim tijelima – u poniznosti i strpljivosti, dok prepoznajemo svoje jedinstveno mjesto u Božjem snu. Naše ruke uče kako činiti što Gospodin od nas želi dok dublje ulazimo u tajnu samoga Boga.
Eric Clayton, iz glasnika The Sacred Heart Mesenger, rujan 2023.
Putovanje našeg života
Svi ćemo mi jednog dana stići na kraj svojeg puta ovdje na Zemlji. Kršćani vjeruju da se život mijenja, ali ne prestaje. Svi putujemo i mnogi će od nas doživjeti gubitak. Naša nada je u Kristu, ali to ne znači da nećemo tugovati zbog gubitka voljene osobe i ostati slomljena srca.
Osobu koja umre nitko ne može zamijeniti jer smo svi jedinstveni. Otkrit ćemo nove ljubavi, ali nikad nećemo i trebamo zaboraviti. Možda je Božji plan stvaranje jedinstva među narodima – »da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi«. Kad izgubimo dragu osobu, možemo tješiti jedni druge kao što nas je Isus poučio, ali pod tim nije mislio da bi netko tu osobu mogao zamijeniti.
Osoba koju volite ostavit će za sobom mnogo predragih uspomena. Možda je imala neki svoj posebni ritual i možemo je se sjećati ponavljajući taj ritual. Također možemo učiniti nešto, kao što je sadnja drveta ili posveta knjige, u spomen na tu osobu. Ovaj tekst posvećen je mojoj voljenoj majci koja je nedavno preminula. Sretna sam što imam podršku prijatelja i obitelji, ali silno mi nedostaje. Nitko neće zamijeniti vašu voljenu osobu. Ali ljubav nikamo ne može otići i ljubav ne može umrijeti.
Mary Hunt, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, studeni 2023.
Pročitajte više
Molitva za proslavu života naših pokojnika
Studeni je mjesec molitve za naše pokojnike i sjećanje na njihove živote. Nosimo uspomene na one koji su otišli prije nas. Skupili smo cijelu riznicu lijepih sjećanja na voljene članove obitelji i možda neka bolna sjećanja na razdore i ponovna pomirenja. Sjećamo se školskih dana, ljudi iz susjedstva i bezbroj sitnih dobročinstava.
U trenutku smrti možemo se osvrnuti i vidjeti da je mnogo toga neočekivanog u životu bilo vrijedno truda i usrećilo nas je, čak i ako se u tom trenutku činilo teškim. Naša vjera pomaže nam s tim bolnim sjećanjima na druge, bez obzira na to nedostaju li nam ili nam je žao zbog nečega u našem odnosu s njima. Oni su sada kod Boga u punini ljubavi s njim, možda s pokajanjem za svoje pogreške, grijehe i neuspjehe. S Bogom ćemo ostvariti ono najbolje u vječnosti.
Na pogrebima se često uzima čitanje iz Propovjednika „sve ima svoje doba”. O trenutku svoje smrti ne odlučujemo sami. Datum smrti nije ni dio Božjeg plana, nego tijelo ima vlastiti „sat” i traje samo određeno vrijeme. U tom trenutku Bog nam je blizu, vrlo blizu i čeka da nas primi u svoj dom.
U pogrebnoj liturgija sa zahvalnošću se prisjećamo nečijeg života, ali tu je i pitanje – gdje je on/ona sada? Možemo reći samo da ćemo gledati Boga licem u lice i, na neki tajanstveni način, biti sjedinjeni sa svima koje smo poznavali i voljeli na ovoj zemlji.
Na svakom sprovodu svatko od nas može ponijeti sa sobom nešto stečeno poznanstvom s preminulom osobom – pomoć koju smo primili, molitve te osobe za nas, njezinu ljubav. Čak i u tuzi možemo otići s pogreba tražeći odgovor na pitanje: Na koji je način ta osoba obogatila moj život?”
Donal Neary SJ, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, studeni 2023.
Pročitajte više
Život u zajedništvu s drugima
Daj nam oči da vidimo najdublje potrebe u životima ljudi oko sebe.
Daj nam srca puna ljubavi za naše bližnje, kao i za strance koje susrećemo.
Pomozi nam da shvatimo što znači ljubiti druge kao same sebe.
Nauči nas skrbiti o bolesnima na način koji ih jača.
Ispuni nas velikodušnošću dok gladnima dajemo jesti i žednima piti.
Daj da svojom prisutnošću nosimo iscjeljenje onima koji su slabi i umorni, prihvaćajući ih u svojoj dobroti.
Sjetimo se slušati te ponuditi ruku i srce za pomoć kad nam se za to ukaže prilika.
Daj nam srca puna razumijevanja u neslaganju, da nikada ne budemo neugodni jedni prema drugima.
Nadahni nas da se bolje potrudimo uključiti one koji su nepoznati i nezapaženi.
Pomozi nam primimo svakoga tko nam zakuca na vrata.
John Cullen, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, kolovoz 2023.
Pročitajte više
Pružanje utočišta
Rasprava o izbjeglicama koje su žrtve ilegalne trgovine ljudima, o tome zaslužuju li oni i imaju li pravo na bilo kakva sredstva, prevladava u raznim razgovorima i može dovesti do sumnjivih i prekritičnih komentara u kojima se podjele među ljudima iskorištavaju za poticanje straha i mržnje. To je plodno tlo na kojem populizam i ekstremizam najbolje uspijevaju.
Prispodoba o milosrdnom Samarijancu postavlja nam pitanja o tome tko smo, gdje se nalazimo u toj prispodobi i ispunjava nas neugodnim osjećajem da bismo mogli biti bilo koji ili svi likovi iz nje. Ljudi smo koji pronalaze lake, ponekad i religiozne izgovore zašto ne činiti ono što se od nas traži. Mi smo oni koji leže bespomoćni uz cestu zbog nasilja i besmislenosti ovog svijeta. Ljudi smo koji, poput preziranog Samarijanca, mogu strancu ponuditi uslugu suosjećanja, prijateljstva i gostoprimstva.
Pozvani smo jedni drugima i strancima iskazivati začuđujuću dobrodošlicu! To podrazumijeva da ćemo primiti neočekivano gostoprimstvo od istih takvih stranaca, koji su naši susjedi.
Pružanje utočišta bila je služba koja je obilježila Crkvu i trebalo bi je oživjeti. Nitko se ne bi trebao osjećati isključenim iz naše Crkve. Pružanjem utočišta vjerno ćemo svjedočiti poruku i poslanje Crkve. Pružanje utočišta sinodalni je način da budemo vjerni, ispunjeni ufanjem i ljubavlju. To znači otvoriti se u svojoj ranjivosti drugim ljudima koje ne razumijemo i vjerojatno ne volimo, a možemo ih doživljavati čak i kao sablazan ili prijetnju.
John Cullen, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, srpanj 2023.
Pročitajte više
Šira slika
Prijatelj kojemu je objavljena dijagnoza neizlječive bolest, primijetio je da će se sada posvetiti ozbiljnom poslu umiranja, otpuštanja svega što ga još uvijek sputava i rješavanja nedovršenih poslova u životu i odnosima. Starenje ne znači smiriti se s lulom, u papučama i stolici za ljuljanje. Ono obuhvača ozbiljan rad za koji nismo bili spremni ni zreli u ranijoj dobi.
Leptir nas tu može mnogo čemu poučiti. Dok leti iznad šume u kojoj se izlegao i doživio svoju preobrazbu, promatra svoje potomke koji još uvijek pužu po granama kao gusjenice i pojma nemaju što ih zapravo čeka. Sve im se vrti oko prehrane i samoobrane. Leptir vidi širu sliku. Zna da gusjeničin život nije kraj priče. Zna da će se baš u trenutku kad osjetite da se bespomoćno raspadate, možda pojaviti nešto nevjerojatno.
Kad možeš sagledati širu sliku, sve se mijenja. Znaš da sve prolazi i da samo ljudski duh opstaje. Vidiš život iz drukčije perspektive. Gledaš na svijet onako kako to čine mističari. Tvoja sposobnost da sagledaš širu sliku može pomoći mlađim osobama u tvojem životu da se bolje nose s prolaznim borbama u vlastitom životu i mogu uočiti ono što ih čeka neovisno o njima.
Dok gleda dijete Isusa, starac Šimun izjavljuje da je sada spreman otići s ovog svijeta jer je vidio ispunjenje Božjeg sna. Poput Šimuna uspeo si se na planinu svojega života. Odande se vidi nadaleko do horizonta, sa svom ljepotom i opasnostima. Iskusio si Božju moć na djelu u svojem životu. I čak dok ti se približava odlazak od svega što poznaješ i voliš, i ti kao onaj leptir koji se tek izledao, stojiš na pragu preobrazbe.
Margaret Silf, iz glasnika The Sacred Heart Messenger , prosinac 2023.
Pročitajte više
Vjera se očituje na različite načine
Čitajući članak o posljednjem sudu, jedna žena osamdesetih godina upitala se: „Ako mi je Bog oprostio, zašto postoji sud?” Mogao sam razumjeti zbog čega se to pita. Uz malo teološke slobode rekao sam da sud nakon smrti služi tomu da Bog ponovno svakome od nas kaže da nam je oprošteno i da nas podsjeti na dobro koje smo učinili i pokušali učiniti. Njezin je odgovor bio: „Utjeha za one koji su kršteni, a otpali su od vjere.” Je li mislila ne na sebe nego na svoju djecu, od kojih većina nije išla u crkvu? Mislim da jest. Mnogi ljudi iza svojih vjerskih pitanja često kriju brigu za druge.
Mnogi roditelji, bake i djedovi brinu se zbog nedostatka vjere kod svoje djece i unučadi. Izraz je to duboke tuge one generacije koja se sva dala u prenošenje vjere i prakse. Mogu pomoći zrna mudosti: „Neka se Bog brine o njima, on ih voli čak i više od vas” ili „Svi mi pronalazimo vlastiti put do Boga i u životu”, „Njihova će vjera doći u svoje vrijeme”. Utješno je pomisliti da roditelji prenose djeci mnogo toga – dobrotu, ljubav prema siromašnima, molitve, skrb i suosjećajnost – čak i ako se vjera mlađe generacije izražava drukčije.
Marija i Josip pitali su se što je Isusa spopalo da pobjegne i ostavi ih zabrinute i tjeskobne. Njegov odgovor: „Meni je biti u onome što je Oca mojega” vrijedi i za nas. Mnogi tako čine na drukčije načine nego li ja ili nečiji roditelj. Važno je da nekako, negdje, nastojeći ispravno živjeti, negdje, budemo „u onome što je Oca našega”!
Donal Neary SJ, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, siječanj 2021.
Pročitajte više