Bog grli svakog od nas
Krist je u nama uskrsnuo. Ponekad smo previše zauzeti svojim poslovima da bismo spoznali tu istinu. Ali kad se to dogodi, kad shvatimo da je Bog zaista u svemu i da prihvaća svakog od nas, tada mijenjamo svoj stav i raspoloženje. Želimo se staviti na raspolaganje tom Bogu ljubavi, punom samilosti prema nama. Želimo provoditi Božju volju.
I tada naše ruke prestaju raditi nešto samo da bi radile, a mi se stavljamo na raspolaganje Božjem snu. Dopuštamo Božjem duhu da djeluje po našim rukama – i samim našim tijelima – u poniznosti i strpljivosti, dok prepoznajemo svoje jedinstveno mjesto u Božjem snu. Naše ruke uče kako činiti što Gospodin od nas želi dok dublje ulazimo u tajnu samoga Boga.
Eric Clayton, iz glasnika The Sacred Heart Mesenger, rujan 2023.
Molitva za proslavu života naših pokojnika
Studeni je mjesec molitve za naše pokojnike i sjećanje na njihove živote. Nosimo uspomene na one koji su otišli prije nas. Skupili smo cijelu riznicu lijepih sjećanja na voljene članove obitelji i možda neka bolna sjećanja na razdore i ponovna pomirenja. Sjećamo se školskih dana, ljudi iz susjedstva i bezbroj sitnih dobročinstava.
U trenutku smrti možemo se osvrnuti i vidjeti da je mnogo toga neočekivanog u životu bilo vrijedno truda i usrećilo nas je, čak i ako se u tom trenutku činilo teškim. Naša vjera pomaže nam s tim bolnim sjećanjima na druge, bez obzira na to nedostaju li nam ili nam je žao zbog nečega u našem odnosu s njima. Oni su sada kod Boga u punini ljubavi s njim, možda s pokajanjem za svoje pogreške, grijehe i neuspjehe. S Bogom ćemo ostvariti ono najbolje u vječnosti.
Na pogrebima se često uzima čitanje iz Propovjednika „sve ima svoje doba”. O trenutku svoje smrti ne odlučujemo sami. Datum smrti nije ni dio Božjeg plana, nego tijelo ima vlastiti „sat” i traje samo određeno vrijeme. U tom trenutku Bog nam je blizu, vrlo blizu i čeka da nas primi u svoj dom.
U pogrebnoj liturgija sa zahvalnošću se prisjećamo nečijeg života, ali tu je i pitanje – gdje je on/ona sada? Možemo reći samo da ćemo gledati Boga licem u lice i, na neki tajanstveni način, biti sjedinjeni sa svima koje smo poznavali i voljeli na ovoj zemlji.
Na svakom sprovodu svatko od nas može ponijeti sa sobom nešto stečeno poznanstvom s preminulom osobom – pomoć koju smo primili, molitve te osobe za nas, njezinu ljubav. Čak i u tuzi možemo otići s pogreba tražeći odgovor na pitanje: Na koji je način ta osoba obogatila moj život?”
Donal Neary SJ, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, studeni 2023.
Pročitajte više
Život u zajedništvu s drugima
Daj nam oči da vidimo najdublje potrebe u životima ljudi oko sebe.
Daj nam srca puna ljubavi za naše bližnje, kao i za strance koje susrećemo.
Pomozi nam da shvatimo što znači ljubiti druge kao same sebe.
Nauči nas skrbiti o bolesnima na način koji ih jača.
Ispuni nas velikodušnošću dok gladnima dajemo jesti i žednima piti.
Daj da svojom prisutnošću nosimo iscjeljenje onima koji su slabi i umorni, prihvaćajući ih u svojoj dobroti.
Sjetimo se slušati te ponuditi ruku i srce za pomoć kad nam se za to ukaže prilika.
Daj nam srca puna razumijevanja u neslaganju, da nikada ne budemo neugodni jedni prema drugima.
Nadahni nas da se bolje potrudimo uključiti one koji su nepoznati i nezapaženi.
Pomozi nam primimo svakoga tko nam zakuca na vrata.
John Cullen, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, kolovoz 2023.
Pročitajte više
Pružanje utočišta
Rasprava o izbjeglicama koje su žrtve ilegalne trgovine ljudima, o tome zaslužuju li oni i imaju li pravo na bilo kakva sredstva, prevladava u raznim razgovorima i može dovesti do sumnjivih i prekritičnih komentara u kojima se podjele među ljudima iskorištavaju za poticanje straha i mržnje. To je plodno tlo na kojem populizam i ekstremizam najbolje uspijevaju.
Prispodoba o milosrdnom Samarijancu postavlja nam pitanja o tome tko smo, gdje se nalazimo u toj prispodobi i ispunjava nas neugodnim osjećajem da bismo mogli biti bilo koji ili svi likovi iz nje. Ljudi smo koji pronalaze lake, ponekad i religiozne izgovore zašto ne činiti ono što se od nas traži. Mi smo oni koji leže bespomoćni uz cestu zbog nasilja i besmislenosti ovog svijeta. Ljudi smo koji, poput preziranog Samarijanca, mogu strancu ponuditi uslugu suosjećanja, prijateljstva i gostoprimstva.
Pozvani smo jedni drugima i strancima iskazivati začuđujuću dobrodošlicu! To podrazumijeva da ćemo primiti neočekivano gostoprimstvo od istih takvih stranaca, koji su naši susjedi.
Pružanje utočišta bila je služba koja je obilježila Crkvu i trebalo bi je oživjeti. Nitko se ne bi trebao osjećati isključenim iz naše Crkve. Pružanjem utočišta vjerno ćemo svjedočiti poruku i poslanje Crkve. Pružanje utočišta sinodalni je način da budemo vjerni, ispunjeni ufanjem i ljubavlju. To znači otvoriti se u svojoj ranjivosti drugim ljudima koje ne razumijemo i vjerojatno ne volimo, a možemo ih doživljavati čak i kao sablazan ili prijetnju.
John Cullen, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, srpanj 2023.
Pročitajte više
Šira slika
Prijatelj kojemu je objavljena dijagnoza neizlječive bolest, primijetio je da će se sada posvetiti ozbiljnom poslu umiranja, otpuštanja svega što ga još uvijek sputava i rješavanja nedovršenih poslova u životu i odnosima. Starenje ne znači smiriti se s lulom, u papučama i stolici za ljuljanje. Ono obuhvača ozbiljan rad za koji nismo bili spremni ni zreli u ranijoj dobi.
Leptir nas tu može mnogo čemu poučiti. Dok leti iznad šume u kojoj se izlegao i doživio svoju preobrazbu, promatra svoje potomke koji još uvijek pužu po granama kao gusjenice i pojma nemaju što ih zapravo čeka. Sve im se vrti oko prehrane i samoobrane. Leptir vidi širu sliku. Zna da gusjeničin život nije kraj priče. Zna da će se baš u trenutku kad osjetite da se bespomoćno raspadate, možda pojaviti nešto nevjerojatno.
Kad možeš sagledati širu sliku, sve se mijenja. Znaš da sve prolazi i da samo ljudski duh opstaje. Vidiš život iz drukčije perspektive. Gledaš na svijet onako kako to čine mističari. Tvoja sposobnost da sagledaš širu sliku može pomoći mlađim osobama u tvojem životu da se bolje nose s prolaznim borbama u vlastitom životu i mogu uočiti ono što ih čeka neovisno o njima.
Dok gleda dijete Isusa, starac Šimun izjavljuje da je sada spreman otići s ovog svijeta jer je vidio ispunjenje Božjeg sna. Poput Šimuna uspeo si se na planinu svojega života. Odande se vidi nadaleko do horizonta, sa svom ljepotom i opasnostima. Iskusio si Božju moć na djelu u svojem životu. I čak dok ti se približava odlazak od svega što poznaješ i voliš, i ti kao onaj leptir koji se tek izledao, stojiš na pragu preobrazbe.
Margaret Silf, iz glasnika The Sacred Heart Messenger , prosinac 2023.
Pročitajte više
Vjera se očituje na različite načine
Čitajući članak o posljednjem sudu, jedna žena osamdesetih godina upitala se: „Ako mi je Bog oprostio, zašto postoji sud?” Mogao sam razumjeti zbog čega se to pita. Uz malo teološke slobode rekao sam da sud nakon smrti služi tomu da Bog ponovno svakome od nas kaže da nam je oprošteno i da nas podsjeti na dobro koje smo učinili i pokušali učiniti. Njezin je odgovor bio: „Utjeha za one koji su kršteni, a otpali su od vjere.” Je li mislila ne na sebe nego na svoju djecu, od kojih većina nije išla u crkvu? Mislim da jest. Mnogi ljudi iza svojih vjerskih pitanja često kriju brigu za druge.
Mnogi roditelji, bake i djedovi brinu se zbog nedostatka vjere kod svoje djece i unučadi. Izraz je to duboke tuge one generacije koja se sva dala u prenošenje vjere i prakse. Mogu pomoći zrna mudosti: „Neka se Bog brine o njima, on ih voli čak i više od vas” ili „Svi mi pronalazimo vlastiti put do Boga i u životu”, „Njihova će vjera doći u svoje vrijeme”. Utješno je pomisliti da roditelji prenose djeci mnogo toga – dobrotu, ljubav prema siromašnima, molitve, skrb i suosjećajnost – čak i ako se vjera mlađe generacije izražava drukčije.
Marija i Josip pitali su se što je Isusa spopalo da pobjegne i ostavi ih zabrinute i tjeskobne. Njegov odgovor: „Meni je biti u onome što je Oca mojega” vrijedi i za nas. Mnogi tako čine na drukčije načine nego li ja ili nečiji roditelj. Važno je da nekako, negdje, nastojeći ispravno živjeti, negdje, budemo „u onome što je Oca našega”!
Donal Neary SJ, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, siječanj 2021.
Pročitajte više
Biti kao sv. Franjo Asiški
Svake godine 4. listopada proslavlja se blagdan sv. Franje Asiškog. Tim zavšava doba kad se posebno spominjemo stvaranja i poziv je na proslavu sveca zaštitnika ekologije. Sveti Franjo bio je mističar i „vjeran Svetom Pismu, poziva nas da u prirodi vidimo veličanstvenu knjigu kroz koju nam Bog progovara i daje nam naslutiti svoju bezgraničnu ljepotu i dobrotu” (Laudato Si’, 12).
Svjestan koliko je sve duboko međusobno povezano, sveti Franjo duboko je shvaćao ono što danas nazivamo cjelovitom ekologijom. Kao što je Isus provodio mnogo vremena u prirodi promatrajući vrapce (Lk 12, 6) i najsitnije sjeme (Lk 17, 5), i sveti je Franjo živio u potpunom skladu sa svim stvorenjem. Pokazao nam je da je briga za stvoreno neodvojiva od skrbi jednih o drugima, pravde za siromahe i našeg vlastitog unutarnjeg mira. Vidjevši da je sve povezano i živeći tu svoju viziju radosno i otvorena srca, sveti je Franjo bio – i jest – duboko ljubljen. On nas vodi u srž onoga što znači biti čovjek i poziva nas na duboko unutarnje obraćenje: „Kao kad se zaljubimo u nekoga, kad god bi Franjo pogledao u sunce, mjesec ili najmanje životinje, zapjevao bi i tako sva ostala stvorenja privukao da slave s njim.” (Laudato Si’, 11).
Pozvani smo na tu svijest kako bismo popravili svoj prekinuti odnos s prirodnim svijetom i odnos jednih s drugimar. Pozvani smo okrenuti leđa razaranju i, kroz osjećaj najbliže povezanosti sa svim što postoji, dublje uroniti u brigu za naš zajednički dom.
Tríona Doherty i Jane Mellett, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, listopad 2021.
Pročitajte više
Zahvalnost
Zahvalnost je važna i o njoj se može nadugo govoriti. Život je dragocjen dar koji bismo trebali cijeniti i u kojem bismo trebali uživati. Poznajem divnu gospođu koja tvrdi da bismo trebali živjeti zahvalna srca. Svako jutro i svaku večer zahvaljuje Bogu. Kad bismo samo svi mogli tako živjeti svaki svoj dan. To nije samo zahvaljivanje Bogu za njegov dragocjeni dar. Dobro je da znamo cijeniti ono što imamo jer tako naš pogled na svijet postaje bolji, a mi postajemo pozitivniji i tako ćemo uočiti još više dobra koje nam je Bog dao.
Toliko toga uzimamo zdravo za gotovo, a to može dovesti do negativnog pogleda na svijet. Živjeti svoj život sa zahvalniošću u srcu znači znati da nam je Bog dao sve i da želi da budemo sretni. Ovo je dan koji učini Gospodin – radujte se i kličite u njemu.
Mary Hunt, iz glasnika The Sacred Heart Messenger, veljača 2022.
Pročitajte više
Budite zahvalni za izvore hrane
Puno hrane odlazi u propast.
Previše se toga kupuje.
Hipnotiziraju nas povoljne ponude kao što je „kupi 3, a plati 2”.
Papa Franjo govori o bacanju hrane:
„Naši su djedovi i bake nekada naglašavali da ne bacaju ostatke hrane. Potrošačko društvo naučilo nas je da svakodnevno bacamo hranu i ne možemo sagledati njezinu pravu vrijednost… bacanje hrane je kao da krademo sa stola onih koji su siromašni i gladni: prema podacima Agencije Ujedinjenih naroda za hranu svake se godine oko 1,3 milijarde metričkih tona hrane, ili jedna trećina onoga što se proizvede za ljudsku prehranu, gubi ili baca.”
Poput Isusa i papa Franjo se služio dramatičnim jezikom kako bi nešto istaknuo. Podsjetio nas je na ono što ne želimo čuti. Kad bacamo hranu, ne poštujemo plodove zemlje. Skrb za naš planet Zemlju ne svodi se na puku zaštitu okoliša, nego se odnosi i na brigu o jednakoj raspodjeli njezinih resursa i zahvalnost Zemlji za ono što nam daje.
Donal Neary SJ, u glasniku The Sacred Heart Messenger, rujan 2022.
Pročitajte više
Zajedništvo i briga za naš zajednički dom
Vrijedi istražiti bogatstvo izraza koji je Papa odabrao za Majku Zemlju – naš zajednički dom. Riječ „dom” u nama pobuđuje sjećanja i emocije. Ako ste imali sretno djetinjstvo, dom je mjesto prema kojem osjećate najveću naklonost: u njemu se stapaju dobri odnosi i posebnosti mjesta u kojem ste započeli svoj život. Kao što je rekao Elvis Presley, dom je tamo gdje je srce. Slično je i u izreci: „Za izgradnju kuće potrebne su ruke, ali samo se srcima može izgraditi dom.”
Papa Franjo je rekao:
Naš zajednički dom je poput sestre s kojom dijelim postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje. (Laudato Si’, 1)
Teško je zamisliti dirljivije ime za svijet od naziva „naš zajednički dom”. „Naš planet je domovina, a čovječanstvo je jedan narod koji živi u zajedničkom domu.” (Laudato Si’, 164)
Moramo ponovno otkriti ono što su imali naši preci – dubok osjećaj odnosa punog ljubavi s planetom Zemljom i svim njegovim stanovnicima. Kao djeca imali smo možda malen dom, no sad imamo zajednički planet i, kao nekad sveti Franjo Asiški, i mi u današnje vrijeme imamo zadaću da ga zaštitimo i popravimo.
Brian Grogan SJ, iz knjige meditacija Finding God in a Leaf: The Mysticism of Laudato Si’
Pročitajte više